moje price i crtice

petak, 20.04.2012.

Četiri priče

Četiri različite priče spojene u jednu srebnom niti sna


Priča prva
Nalazim se u svojoj staroj ulici. Prolazim njome do svoje kuće. Sve je isto, baš onako kako se sjećam. Sve, osim što je autobusna stanica sada na drugoj strani. Na stanici sjedi djevojka, čujem kako se smije, tako mi je poznat taj smijeh, ne samo da ga čujem, već ga i osjećam. Vraća me u dane djetinjstva, kada sam ulici doživljavao zdravo za gotovo. A sada, sada cjelokupna ta panorama protkana osmijehom daje joj sasvim drugu dimenziju. Dimenziju sreće i topline. Prelazim ulicu i prilazim nasmijanoj djevojci. Dolazim tik uz nju ali je okrenula glavu i joj ne vidim lice.
Odjednom bljesak. Sve nestaje...


Priča druga
Ponovo sam u svojoj ulici. Nalazim se pred svojom kućom, gledam u dvorište u kojem dominira čempres. Gledam ga i sjećanja me vode unatrag kroz vrijeme, kada sam kao dijete trčao oko tog čempresa, onako raskošan i zelen, od njega je sada ostalo samo par osušenih grana, činjenica koja me duboko rastužila. Dvorište prazno, sve djeluje napušteno. Vješto preskačem ogradu i polako koračam dvorištem. Polako jer je puno blata. Otkud sve to, pitam se. Svakim korakom tonem sve dublje. Pažljivo biram gdje ću stati. Korak dva napred i više nema čvrstog tla pod menom, tonem duboko, blato je već do vrata. Pritrčava mi prijatelj i spreman da mi pomogne priprema se da skoči. Polako prijatelju! Ne želim da skačeš u blato samnom, pomozi meni da se izvučem.
Odjednom bljesak, sve nestaje...


Priča treča
Nalazim se na obali rijeke, kraj koje sam proveo mladost. Taj miris šume, rijeke i prvog otkosa ispunjavaju me srećom. Vadim cigaretu i pušim, gledam kako moja rijeka teče, gledam prema drugoj obali tako dalekoj, taj pogled i miris koji toliko dobro smiruju. Postoji li išta što može narušiti ovaj mir? Ponovo čujem onaj poznati smijeh. Ona je tu. Trčim prema njoj, okreče mi leđa, Ponovo joj ne vidim lice...
Bljesak, sve nestaje


Priča četvrta
Nalazim se u mračnoj ulici, osvjetljenoj samo mjesečinom. Jedini zvuk u ovaj kasni sat dolazi sa televizora iz nekog od obližnjih stanova. Ispred mene zid, a iza njega beskrajna tišina. Tažim kraj zida i par koraka dalje na njemu vidim natpis. Prilazim mu i čitam. Ne znam kako, ali jednostavno znam da natpis sadrži poruku baš za mene. U njemu stoji samo - Voljet ću te zauvijek.
Mora da je od nje. Vidim ju malo dalje u ulici, prilazim joj polagano. Usne joj oblikuju riječi - volim te. Sve sam joj bliže, osjetim njen miris. Miris tako dobro znan. Prilazim joj na korak, stoji u sijeni i opet joj ne vidim lice. Tko si nepoznata djevojko...
Odjednom bljesak.. budim se...

20.04.2012. u 20:03 • 1 KomentaraPrint#

utorak, 17.04.2012.

dvije pjesme

--- Pogled

Vidio sam danas čovjeka.
Sa tugom u očima.
Prošo je jutra ovoga,
Ispred moga dvorišta.

Lice mu pravo pokersko,
Nikad ga nebi odalo,
Da mu je tuga pratilja,
Već dugo vremena.

Duž ove moje ulice,
Pratili ga psi lutalice.
Ko neka garda počasna,
Što prati gosta zvanična.

Odjelo mu ko saliveno,
Baš ono pravo gospodsko.
Jedino ga cipele odaju,
One svoju priču pričaju.

O tome kako dugo hoda sam.
A ne samo ovaj dan.
Tuga i on su jedno postali.
To njegov pogled govori.

Obilazio je mnoge birtije
Ni našu zaobišao nije,
A sad kao da se krije.

Na licu mu se osmjeh pojavljuje.
Zna on ovo mu je zadnja ulica.
Kraj puta njegova
To mu radost izmamljuje.

Prvi put nakon toliko vremena.
Jedino kraj ga raduje.
Za time već dugo gladuje.

Dok polako sjeda u dnu ulice,
Posljednjim uzdahom izgovara.
Ah nitko neće saznat to
Koliko me je bolilo,
To što sam nju toliko volio...


--- Molitva

Daj mi boze krila laka,
Da poletim zelja mi je jaka.
Daj mi boze i to snage malo,
Pod oblake da se vinem samo.
Da preletim njeno rodno mjesto,
Gdje ne vidjaju me cesto,
Daj mi boze tek na tren,
Vid potpuno izostren,
I daj boze da je ona tamo,
Da je vidim na trenutak samo.
Daj mi boze ako nade ima,
Da je cujem di za mene pita.
Sebicnost mi ti oprosti ovu,
I uslisi zadnju zelju moju.
Ucini mi da je sama
Moja ljepotica mala.
A na kraju u visokom dok sam letu,
Ne stedi me niti trena,
Uzmi nazad krila svoja,
Da se survam gdje je draga moja...

17.04.2012. u 20:44 • 2 KomentaraPrint#

nedjelja, 15.04.2012.

Dvije pjesme i priča

----- SUDBINA

Sudbina kradom napada,
baš kao zasjeda.
Ima naš narod ime za to,
al sam ga ja zaboravio.
Vrti se globus kao lud,
sve krug po krug.
Odabire mjesto neznani gost,
spaja mjesta bolje nego kakav most.
Igra tu igru opaku, i bira mjesta poznata.
Al opet kad gledam sve, tako je možda i najbolje.
Možda mi ne znajuć čini uslugu,
naoko prostu, al ipak složenu.
Možda će glupi starac taj,
uprjeti prstom u pravi raj.


--- Spas

Sjedi opet za šankom sam.
Dolazi tu već ko zna koji dan.
Znali su ga svi u birtiji,
često su mu piće platili.
Tražio je u toj časi spas,
opijao se kao pas.
Pokušao da zaboravi,
ono što ga najviše muči.
Puklo je u njemu sve,
večeri te.
Nije mogo da se oporavi,
nit je znao kako da zaboravi.
I biti će tu i sutra,
za šankom od ranog jutra.
Sve dok eto jedan dan.
Nestane bas kao ružan san.
Sve dok jednom alkohol ga taj,
ne dotuće i ne popije zadnji gutljaj..


--- Pogled kroz prozor

Stojim u svojoj sobi i gledam kroz prozor, u mračnu zimsku noć. Zamišljeno promatram pahulje kako lelujaju na vijetru. Zanesen svojim mislima i začaran tom zimskom idilom, okrećem pogled prema tvojoj kući u daljini, više iz navike, onako nesvejsno, ne bih li vidio svjetlo ili neki drugi znak da si budna u ovaj kasni sat. Iz misli me vraća leptir koji dolijeće do prozora. Velik i prekrasan plavi leptir. Njemo ga gledam i imam neki čudan osjećaj da i on gleda mene. Odjednom, ja sam taj plavi leptir. Počinjem letjeti u visinu, osjećam kao da je cijeli svijet moj i da je sve na dlanu iz ove perspektive. Okrećem svoj let prema tvojoj kući. Šiba me vjetar, ubija hladnoća, vlaži me snijeg, ali ne posustajem. Jedva dolazim do tvog prozora. Vidim te onaku prekrasnu, sjediš na svome krevetu i razmišljaš. Jesam li ti ikada rekao kako si lijepa dok si zamišljena, tako blizu a tako daleko. Pokušavam privući tvoju pažnju jedina, zadnjim snagama zaliječem se u tvoj prozor. Trgla si se iz razmišljanja, prilaziš prozoru. I ugledaš prekrasnog plavog leptira kako te očarano gleda kroz staklo. Diviš se leptiru plavih krila, i onako ovlaš bacaš pogled prema mojoj kući. Iz oka ti poteče suza. Navlačiš zastor i odlaziš nazad u krevet, dok plavi leptir, natopljenih krila polako nestaje u tami...

15.04.2012. u 21:51 • 2 KomentaraPrint#

bilo jednom davno

Ne završavaju sve priče sa happy endom, kao ni ljudske sudbine. Pogotovo ne u ovo "naše" vrijeme. Možda je to i razlog zašto svaka bajka počinje sa "bilo jednom davno". Ne liči sve uvijek na dobro, pogotovo ako se gleda sa sadašnjeg trenutka. Svi vide samo probleme, a propuštaju ljepotu onoga što se upravo događa. Možda sam ishitreni romantik kada kažem da vjerujem u ljubav i da je ona jedina dovoljna. Možete me nazvati i fanatikom jer sam optimist do bola. Pa eto i ja donosim jednu priču, koja se desila "jednom davno", koju sam i ja davno čuo. Oni koji znaju možda će se prepoznati u "upravo sada" a oni koji ne, pa njima ostavljam da vjeruju kako su vremena ljubavi i sreće daleko iza nas. Bio mlad ili star koga god pitaš kako je spremno će dočekati sa "dobro je ali prije je bilo bolje". I generacija koja dolazi vjerojatnio će koristiti isti tekst. Ono scenariji je već napisan, zašto da se mjenja.



Prije priče samo spomenem i još ne tako davnu 1999. godinu i zadačnicu iz hrvatskog mog najboljeg prijatelja. Tema je bila "Pogled kroz prozor" a kod njega u zadačnici, onako više iz zezancije stajala je ispod naslova samo jedna jedina rečenica, te je njegova zadačnica izgledala nekako ovako:



Pogled kroz prozor

Kroz prozor vidim kamion marke MAN.



Naravno da je dobio jedan, što je u tom trenutku izgledalo čak i prevelika ocijena za toliki "trud". No kada se film odmota malo unaprijed, kraj 2001. godine. Izlazak za pamčenje, i kamion marke MAN koji mu je oduzeo prednost.

Možda svatko od nas na neki način ipak vidi svoju budućnost.

Neka ti je laka zemlja Davore....



No da ne duljim.



Jednom jako, jako davno postojao je jedan otok gdje su živjeli svi

osjećaji:

Sreća, Tuga, Znanje, Taština i svi ostali, uključujuči Ljubav. Jednog dana su saznali da ce otočić potonuti (valjda erupcija, potres ili ko zna šta, a zbog čega otočići tonu:)) pa su se svi krenuli spašavati. Ljubav

je željela ostati do zadnjeg trenutka, vjerna i odana svom otočiću no kada je otočić gotovo nestao (bit će tsunami:)), ipak je odlučila zatražiti pomoč. Bogatstvo je

upravo prolazilo kraj nje u svom velikom, luksuznom brodu kada ga je Ljubav zapitala može li ju povesti sa sobom. Bogatstvo je gotovo srdito odgovorilo da ne može jer nema mjesta za nju obzirom da mu je brod ispunjen srebrnjacima (eto vam sponzoruše, bogatstvo i ljubav ipak ne idu skupa, prije je tu interes u pitanju:))

Ljubav je odlučila zamoliti Taštinu za pomoč koja je upravo prolazila kraj nje u prelijepom brodiću. "Taštino, molim te pomozi mi!" zavapila je Ljubav na što joj je Taština odgovorila: "Ne mogu ti pomoći, Ljubavi, sva si mokra i mogla bi mi uništiti brod". Tuga je bila u blizini i Ljubav ju je odlučila zamoliti za pomoč. "Molim te, povedi me sa sobom" tiho je zatražila Ljubav. "Oh...

Ljubavi, toliko sam tužna i želim biti sama" odvrati Tuga i odjedri sama

dalje.

Sreća je također prolazila kraj Ljubavi no kako je bila presretna nije ni čula njezin poziv u pomoč.

Odjednom se začuo glas koji je rekao "Dođi Ljubavi, ja ću te povesti". Bio

je to jedan starac kojeg je Ljubav, ushićena i presretna, zaboravila pitati ime.

Kada su stigli na kopno, starac je pošao svojim putem prije no što ga je Ljubav mogla pitati tko je. Znajuci koliko duguje starcu, Ljubav se obratila Znanju, mudrom starcu za pomoč otkrivanja idetiteta dobrog starca koji joj je pomogao. Znanje joj je odgovorilo "Vrijeme". Ljubav je zastala u čudu i pitala zašto joj je Vrijeme pomoglo, na što se Znanje nasmijalo mudrim smiješkom i odgovorilo "Zato što samo Vrijeme može shvatiti koliko je velika i snažna prava Ljubav".

Eto ja navijam za tog starca duge brade kojeg zovu Vrijeme:)

15.04.2012. u 01:00 • 9 KomentaraPrint#

petak, 13.04.2012.

Prvi post posvećujem mojoj najdražoj

Petak navečer. Prolazi uobičajeno, na tv.u se vrte reklame i najave novih epizoda i filmova, koje će isto tako biti raskomadane reklamama i najavama. Sjedim za laptopom i razmišljam, To je ono što dosta često radim. Razmišljam jel, a ne sjedim za laptopom. Iako ako pitate moju ženu vjerovatno ćete dobiti odgovor da sam previše za njim. Što ću. Računalo je danas prozor u svijet. Pravdam se. I to je nešto što često radim u zadnje vrijeme. Pravdam se gotovo za sve. I za ono što sam učinio i za ono što nisam. Prelazi mi u naviku to polako, Kao i razmišljanje. Misli mi lete na sve strane, Ponekad razmišljam o nekim problemima, ponekad o poslu, a koji puta samo sanjarim o dalekim mjestima i o tome kako je sve idealno. Ako išta bar imam idealnu ženu, koja je dobra kuharica. Ponekad i predobra. Ja sjedim za laptopom i razmišljam, ona sjedi gleda mene i razmišlja. Mora da se jako ponosi. Ponekad ju je teško za razumjeti, ali i mene je. Ponekad se poljubimo, ponekad posvađamo, ali u svakom trenutku se volimo. I koliko god da se raziđemo u stajalištu i porječkamo. Navečer se uvijek stisnemo jedno uz drugo i skupa utonemo u san,

13.04.2012. u 19:49 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

  travanj, 2012  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2012 (5)

Moje priče, pjesme, razmišljanja...

Na ovom blogu nalaze mjesta moje priče, pjesme, razmišljanja. Neki postovi nastaju u realnom vremenu:) a u neke umetnem koju svoju stariju priču...

Linkovi